Janko Ibler – književni kritičar između pravaštva i Khuenova režima

U Zagrebu je prije stotinu godina, 9. lipnja 1926, preminuo Janko Ibler, publicist, prevoditelj, književnik, ali prije svega književni kritičar i novinar koji je u jedva 64 godine života prikupio punih pola stoljeća aktivnoga publicističkog rada. U trenutku smrti – udaljenom dvadeset i više godina od najplodnijih njegovih novinarskih i književnokritičarskih godina – Iblerovo je ime značajnom dijelu mlađega naraštaja značilo malo ili ništa, dok ga je, s druge strane, dobar dio političkih neistomišljenika iz njegova naraštaja svjesno ili nesvjesno bio potisnuo u zaborav. Pa ipak, njegova smrt bila je popraćena s više toplih tekstova u kojima su njemu znani i neznani pojedinci oživjeli uspomenu na zaslužnoga književnog pregaoca iz naizgled davno prošle epohe, na jednoga iz velike plejade onih koji su mnogo htjeli i započeli, a malo dospjeli dovršiti.

Jedini Iblerov objavljeni roman

Janko Ibler rođen je 19. travnja 1862. u Staroj Gradiški, od oca Ivana (Johannesa), obrtnika, pohrvaćenoga Nijemca, te majke Kate rođ. Staparčević. Pučku školu završio je u Brodu na Savi, dok je gimnaziju pohađao u Vinkovcima i Zagrebu. Kao učenik osmoga razreda gimnazije pošao je u Rijeku i postao suradnik sušačke pravaške Slobode, glavnoga organa Stranke prava. Bilo je to vrijeme kada je pravaški pokret ponovno, nakon godina stagnacije po rakovičkoj tragediji (1871), poprimao snažan zamah te dobivao na popularnosti u širim slojevima nagodbene Hrvatske, a napose u krugovima gimnazijske i sveučilišne mladeži. Po smrti Augusta Šenoe (1881) Ibler se vraća u Zagreb i pomaže pravaškom prvaku Franu Folnegoviću u uređivanju Vienca, ali u to je vrijeme prvi put angažiran i u službenim Narodnim novinama kao književni i kazališni kritičar. Nekoliko godina kasnije, 1885, Folnegović i Hinko Hinković pozvali su ga da preuzme uredništvo Slobode kojoj je tada promijenio ime u Hrvatska (pod tim će imenom središnji pravaški organ izlaziti do stranačkog raskola 1895).

Od mladoga pravaša do profesionalnog kritičara

U tim se godinama Janko Ibler profilirao ne samo kao najvažniji hrvatski književni kritičar razdoblja realizma, nego i kao prvi hrvatski profesionalni književni kritičar, ali i kao jedan od naših prvih profesionalnih novinara uopće, što je značilo da su on, a uskoro i njegova (brojna) obitelj živjeli od njegovih novinskih honorara. U tom svjetlu zacijelo valja sagledavati i odlučujući zaokret do kojega je došlo 1886. godine, kada je Ibler prešao u uredništvo Narodnih novina, službenoga lista hrvatske Zemaljske vlade, ali ujedno i glavnog glasila vladajuće Narodne stranke kojoj je na čelu Dragutin Khuen-Héderváry, hrvatski ban koji je naročito u zagrebačkoj javnosti bio izrazito omražen. U Narodnim novinama Ibler odmah postaje glavni suradnik, a od 1896. do umirovljenja 1909. obnašao je i dužnost glavnog urednika lista. Stavivši na taj način svoje pero u Khuenovu službu, Ibler je izazvao javnu sablazan, a sebi je za vrat navukao trajnu i strastvenu omrazu hrvatske oporbe, ponajprije one pravaške kojoj je dotad i sam pripadao.

U političkom pogledu Iblera se najčešće (i danas) određuje kao pravaša, što u određenoj mjeri, barem do sredine 1880-ih, nesumnjivo i jest bio. No, s druge strane, on je oduvijek bio umjerenih političkih pogleda i bio je trajno obilježen porijeklom i mladenaštvom provedenima u Slavoniji i Srijemu. Drugim riječima, nikada nije bio jedan od onih isključivih i nepomirljivih Starčevićevih pristaša koji su, primjerice, o đakovačkom biskupu Josipu Jurju Strossmayeru imali krajnje nepovoljno mišljenje; nimalo slučajno, Ibler je u ranu jesen 1882. putovao u Đakovo na svečanost posvete Strossmayerove katedrale, a potom svoje izrazito povoljne i pohvalne dojmove prenio u opširnom i nadahnutom tekstu, objavljenom na stranicama Vienca.

Katalog Jubilarne izložbe 1891. priredio Janko Ibler

Niti kao urednik režimskih, „mađaronskih“ Narodnih novina Ibler nije pokazivao naročitu političko-stranačku gorljivost i stječe se dojam da je s Khuenovom vladom postigao dogovor prema kojemu jest uređivao službeni dnevnik, ali se kao autor tek u manjoj mjeri bavio političkim temama (vrlo često u slučajevima kada bi bio izazvan), bez obaveze otvorena istupanja na političku pozornicu (u smislu kandidiranja na saborskim izborima ili sl.). U svojim je tekstovima pretežno pratio književno i kazališno stvaralaštvo, ne dopuštajući pritom da na njegov sud utječe politička opredijeljenost književnikâ, ali ipak nije uspio izmaknuti odiumu suvremenikâ: brojni su ga zbog položaja u Khuenovu sustavu prezirali do te mjere da nisu s njim htjeli ni polemizirati, a trebale su proteći godine da bi se pravilno vrednovale njegove neupitne kulturne i književne zasluge. Naprimjer, prema ocjeni Josipa Horvata, Narodne novine pod Iblerovim uredništvom bile su najliberalniji zagrebački list, a počesto se također ističe da je Ibler bio u mogućnosti za feljton platiti veći honorar nego drugi listovi i da su nerijetko kod njega objavljivali i književnici oporbenih političkih nazora. S druge strane, neki drugi književnici odbili su taj vid Iblerove pomoći. Primjerice, Ibler je na suradnju u podlistku Narodnih novina pokušao privoljeti Josipa Kozarca. Kozarac, najistaknutije ime slavonskoga realizma, proveo je radni vijek u šumarskoj službi, po zadatku je bio i urednik Šumarskoga lista, a honorari koje je primao za svoja najvažnija djela – Mrtve kapitale, Tenu, Miru – bili su gotovo beznačajni. Unatoč tomu Kozarac se Ibleru pristojno zahvalio na ponudi objasnivši mu da piše iz unutarnje potrebe i duhovnoga užitka, a ne radi novca.

Janko Ibler profilirao se ne samo kao najvažniji hrvatski književni kritičar razdoblja realizma, nego i kao prvi hrvatski profesionalni književni kritičar, ali i kao jedan od naših prvih profesionalnih novinara uopće

Urednik Khuenovih novina i cijena političkog zaokreta

Po umirovljenju se Ibler pretežno bavio političkom publicistikom, a kada se 1917. javio na stranicama Hrvatske njive s inicijativom o reformi tiskovnoga zakona, bio je oštro napadnut kao Khuenov urednik službenih novina, a osobito ga je oštro napao Većeslav Wilder, istaknuti političar jugoslavenske orijentacije, prvak Hrvatsko-srpske koalicije. Ibler mu je odgovorio da nema skrivenih ambicija: „[…] ja ne idem ni za čim; ja sam i danas bez svake ambicije, kao što sam uvijek bio; živim povučeno, ne mareći za pohvale i ne bojeći se grdnja, kao što sam uvijek živio.“ Osvrnuo se i na prigovore da je posrijedi pokušaj rehabilitacije i odlučno ih odbacio poručivši da se nema potrebu ni pred kim rehabilitirati – ni pred narodom, ni pred Wilderom i drugim koalicijskim novinarima, ni pred „političkim svijetom, kojemu je g. Wilder članom“. Napomenuo je da se lako mogao, ali se nikada za Khuena nije dao birati u Sabor, i da na taj način nije osobno pred narodom preuzeo odgovornost za Khuenovu politiku. Iblerovim riječima: „U kratko: ja pred svojom savješću ne trebam rehabilitacije, a da se pred ikim drugim ‚rehabilitiram‘, do toga mi nije ni najmanje stalo.“

Dakako, poslije 1918. u novoj, jugoslavenskoj državi, prilike po Iblera ostaju jednako nesklone. Mnogi mu nisu zaboravljali dugogodišnje uređivanje Narodnih novina, a vukle su se i neke druge davnašnje omraze uslijed čega su mnogi listovi bili zatvoreni za njegovu suradnju. K tome, opterećivale su ga i stalne glavobolje koje je ublažavao golemim količinama lijekova, ali unatoč svemu tome nije se predavao malodušju i pisao je i dalje, do posljednjega daha. Godine 1920. u Zabavnoj biblioteci svoga mlađeg suvremenika Nikole Andrića objavio je svoj jedini roman Zora, a u istoj mu je biblioteci tek koji tjedan uoči smrti objavljen prijevod romana Brakovi Augusta Strindberga (prijevod je potpisao kao Milan Zorić, što je bio jedan od mnogih njegovih pseudonima).

Naposljetku, nedugo prije smrti, 1925, obratio se uredništvu Vijenca, vođen željom da (ponovno) surađuje u ovom listu, na što mu je iz uredništva bilo pozitivno odgovoreno, pa je neke od zadnjih tekstova objavio na Vijenčevim stranicama, uključujući i neka zanimljivija pisma iz svoje brižljivo posložene i čuvane arhive koja je nakon njegove smrti, vjerojatno u vrtlogu Drugoga svjetskog rata, nažalost izgubljena.

Iz manje ostrašćenih krugova bio je riječima poštovanja ispraćen već 1909, prigodom umirovljenja, ali tek je smrt pomirila većinu starih (političkih) razmirica. Intimnošću ispunjen bio je nekrolog što ga je u zagrebačkom Obzoru objavio pokojnikov suradnik i prijatelj, već spominjani Srijemac Nikola Andrić. Pored i poslije svega ostaloga, Andrić nije propustio spomenuti i Iblerove ljudske osobine, utvrdivši da je bio „duša od čovjeka“, ali i uzoran suprug i otac koji je živio za svoju obitelj. A narod će – najavio je Andrić s potpunim uvjerenjem – od te obitelji „imati velike koristi“. U kolikoj je mjeri bio u pravu potvrdilo je proteklo stoljeće u kojemu su Jankovi potomci – ponajprije sinovi Drago, Stanko i Milivoj, kći Vanda (udana Novosel), te unuci Vladimir i Mladen – utisnuli dubok i neizbrisiv trag u hrvatskoj znanosti, kulturi i politici.